Uprkos tome što postoje određeni kodeksi i zakoni kojih novinari moraju da se pridržavaju prilikom izvještavanja svjedoci smo da se oni krše na različite načine, najčešće upotrebom senzacionalističkih naslova. Senzacionalistički naslovi služe da privuku pažnju čitaocu, da ga zainteresuju za vijest, a nerijetko naslov nema prevelike povezanosti sa sadržajem.

Naravno, moramo biti svjesni da se novinari nalaze pred velikim pritiskom komercijalizacije i da je teško zadržati kredibilitet u svijetu kojem nije važno šta piše i ko piše već je važan klik na link.



Uprkos tome, novinarska profesija ima veliku ulogu i odgovornost, te bi trebalo da bude naš najveći saveznik. Međutim, svjedoci smo da to uglavnom nije baš tako, naravno – postoje izuzeci, čast im.

UTICAJ MEDIJA

Televizijske mreže, radio kuće, web portali, YouTube kanali, interaktivne platforme, društvene mreže (Facebook, Instagram, Twitter i dr.), nezavisni medijski kanali, blogovi – razvoj medija rezultirao je i većom pristustnosti medija u životima ljudi, lakšom dostupnošću različitih sadržaja različitim ljudima. Ovo je mač sa dvije oštrice, jako važno, ali i jako opasno.

Istraživanja su pružila dokaze da mediji imaju značajan uticaj na ljude. Naime, ono što se plasira putem medija utiče na način na koji ljudi razmišljaju, definiše sadržaj o kojem razmišljaju, utiče na ono što ljudi doživljavaju kao važne probleme društva, način na koji atribuiraju odgovornosti za političke probleme, te imaju važnu ulogu u političkim preferencijama (Page, 1996).

Isto tako, mediji oblikuju dječija shvatanja o svijetu i najvišim vrijednostima, njihovo ponašanje i identitet (Zindović-Vukadinović, 2000). Ovo je jako važno jer su djeca mnogo izložena različitim sadržajima, bez kontrole roditelja o tome šta gledaju i čitaju i u kojim količinama.



Pored toga, i reklame utiču na formiranje stavova i vrijednosti ljudi indirekno. Berger govori o fenomenu potrošačkog društva koji se ogleda u ljudskoj požudi i nezastitosti istučući da nam se reklama obraća tako da nam određeni prozvod predstavlja kao vrijedan i kao nešto što svako mora da ima, nameću nam ono što želimo i da se na taj način stvara iluzija kontrole i slobode pri izboru onoga što kupujemo (Berger, 2000; prema Stanković i Janković, 2008). Takođe, neka istraživanja efekata upotrebe medija na ponašanje pojedinca pokazuju da propagandni sadržaji utiču na donošenje odluka.

ZAŠTO JE TO VAŽNO?

Upravo ti nalazi nam sugerišu da je važno šta čitamo, gledamo i kakvim informacijama pridajemo značaj. Mediji nam daju informacioni okvir na osnovu kojeg mi formiramo naše stavove i mišljenje o nekoj društvenoj pojavi. Naravno, to zavisi i od drugih faktora ali mediji igraju značajnu ulogu u tom procesu jer su naš prozor u svijet informacija.

Ako mediji izvještavaju o nasilju na način koji opravdava to nasilje, šta možemo očekivati, kakvi stavove neko može da formira na osnovu toga? Ako sa razliitih izvora pročitamo naslove “Obukla se provokativno, pa je pretučena od strane momka.”, “ŠOK! Uzela pravdu u svoje ruke i ubila muža koji ju je tukao.”, “Ovo su najčešći razlozi zašto muškarci tuku žene.” “Nije mu skuhala ručak, pa je morao da je istuče.”7 grešaka koje pravi 99% žena.”, “OTKRIVAMO: 6 najčešćih laži koje žene govore, a muškarci vjeruju.” – kakav utisak možemo da steknemo?
Vjerovali ili ne, ovo su stvarni naslovi pojedinih portala.

ZAŠTO VAM OVO PIŠEM?

Prije nekoliko dana izašlo je nekoliko članaka sličnih naslova koje su u meni probudili frustraciju, kao i komenari na takvim objavama. Naslovi: “Brutalno pretučene karatiskinje (imena i prezimena)”; “Uhapšen mladić koji je osumnjičen da je pretukao karatiskinje …” ” Šokantno. Karatistkinje pretučene u svojoj kući”; ” Pijani muškarac brutalno pretukao prvakinje BiH u karateu …”
_______________________________________

Konstantno isticanje toga da su djevojke karatistkinje izazvalo je lavinu komentara o tome kako nisu sposobne da se odbrane, zašto ga nisu one istukle, zašto se nisu odbranile, što je za sobom povuklo niz izvučenih zaključaka da su loše u tom sportu, ali i da su same krive za to. Odjednom, nije važno što je nad osobama izvršeno nasilje već je važno kako su one to mogle da dopuste. Zaista?

Kao što sam gore navela, novinarski senzacionalizam koji služi da mi kliknemo i pročitamo tu vijesti, ostavimo komenar ili podijelimo – može itekako da utiče na to na koji način ćemo posmatrati osobe koje se pominju u toj vijesti te pojavu kao u ovom slučaju nasilje. Nasilje nikada nije opravdanje bez obzira ko ga počinio – muško ili žensko. Nasilje nikada ne govori o onome ko ga je pretrpio, već o onome ko ga je počinio. I nikada, ama baš nikada osoba nije zaslužila da se nad njom vrši nasilje (namjerno pišem osoba, jer nasilje nema rod!).



Teme nasilja su jako osjetljive, te treba biti izuzetno oprezan prilikom izvještavanja o njemu. Neupitan je uticaj medija na formiranje javnog mnjenja, što uslovljava odnos jednog društva prema određenim pojavama kao što je nasilje.

Nasilje je takav problem prema kojem trebamo imati nultu toleraniciju, počevši od medijskog izvještavanja.
Način na koji se o nasilju govori može da utiče na to kako će ga neko percipirati. Naravno, ne radi se o jedinom faktoru koji utiče na to, ali se radi o veoma važnom faktoru.

Zadatak novinara je veoma odgovoran, a štete počinjene ovakvom vrstom izvještavanja mogu da budu velike. Subjektivno, senzacionalističko izvještavanje može da dovede do različitih oblika tolerancije na nasilje (u ovom slučaju), ali i na formiranje iskrivljenih stavova – predrasuda, pa onda i diskriminacije.

Pažljivo birajte koje medije čitate/gledate/pratite, informacije primajte kritički i sa oprezom. To naravno ne znači da treba da budete nepovjerljivi prema svemu što pročitate, ali bilo bi korisno koristiti kritičko promišljanje.

Literatura:

  1. Stanković, I. i Janković, A. (2008). Reklamna poruka kao pedagoški problem. Nastava i vaspitanje, 57 (1), 95-107
  2. Zindović-Vukadinović, G. (2000). Mediji i vaspitanje. Zbornik Instituta za pedagoška istraživanja, 32, 118–131.

Autor: Gorana Vukmir