Često čujemo da je čovjek skup svojih sjećanja. Naša iskustva čine nas onakvim kakvi jesmo.

Međutim, ljudsko pamćenje uglavnom je još uvijek velika nepoznanica, što je jedan od razloga zašto neki ljudi govore da imaju, recimo, slabo pamćenje. Do ovakvih pogrešnih pretpostavki dolazi i zbog sličnosti koje mislimo da imamo sa računarskom memorijom, što je analogija koju pravimo kako bismo lakše razumijeli svoju memoriju. Ipak, to nije u potpunosti tačno. Ljudsko pamćenje daleko je složenije nego memorija na našim računarima ili telefonima.

Ispod pročitajte 10 činjenica o ljudskoj memoriji i prisjećanju (zasnovano na sjajnom poglavlju profesora Robert A. Bjorka.

Credit: Geulgram

1. PAMĆENJE NE PROPADA

Svako je nekada iskusio onaj frustrirajući trenutak kad nečega ne možemo da se sjetimo. Može to biti nečije ime, reč na stranom jeziku ili gdje smo parkirali auto.

Čini se očiglednim da nam pamćenje vremenom propada, kao kad lišće opada. Međutim, postoje istraživači koji se ne bi složili sa ovim. Neki istraživači smatraju da ljudsko pamćenje ima neograničen kapacitet. Sve je pohranjeno u memoriji, ali bez prisjećanja, teže nam je da pristupimo svojim sjećanjima. To znači da nije pamćenje to koje propada, već naša sposobnost da određene sadržaje prizovemo u svijest, odnosno prisjećanje.

Ali, koja je onda svrha da možemo sve da zapamtimo, ali ne i da se prisjetimo? To nas navodi na sljedeću činjenicu…

2. ZABORAVLJANJE NAM POMAŽE DA UČIMO

Ideja da nam zaboravljanje pomaže pri učenju možda djeluje kontradiktorno, ali posmatrajmo stvari na slijedeći način – zamislimo da smo napravili vještački mozak koji može da zapamti i prizove apsolutno sve zapamćene informacije. Kada bi ovaj supermozak pokušao da se prisjeti gdje je auto parkiran, on bi automatski u svijest prizvao sve parkirane automobile ikad viđene, što bi bilo veoma mnogo automobila. I vjerovatno da bi onaj koji nam je potreban bio najsvježije zapamćen. To je istina opšte poznata kada su u pitanju naša sjećanja. Skoriji događaji obično su mnogo važniji nego oni koji su se desili prije više vremena.

Kako bismo naš supermozak učinili bržim i korisnijim u realnim situacijama, morali bismo da napravimo nekakav sistem koji bi filtrirao stare, nepotrebne informacije. Svi mi, naravno, imamo takav sistem, a zove se – zaboravljanje.

To je razlog zašto nam zaboravljanje pomaže da učimo – što su nevažne informacije teže dostupne, lakše nam je da se koristimo onima koje su nam najvažnije u svakodnevnom životu.

3. “IZGUBLJENA” SJEĆANJA MOGU PONOVO OŽIVJETI

To je zapravo još jedna potvrda činjenice da pamćenje ne propada. Riječ je o ideji da sjećanja mogu postati manje dostupna, ali se svakako mogu prizvati. Čak i ona sjećanja koja nam je teško ili se čini nemogućim da prizovemo i dalje su tu, čekajući da dospiju u sadržaj naše svijesti. Eksperimenti su pokazali da čak i informacije koje su nam duže vreme nedostupne mogu biti prizvane u sjećanje. To nam omogućava da nove informacije još brže ponovo zapamtimo, ukoliko su povezane sa starima.

U prilog ovome govore nam poznati primjeri kao što su plivanje ili vožnja bicikla, iako se oni ne odnose na sve motorne vještine, odnose se na naša sjećanja.

4. PRISJEĆANJE MIJENJA SADRŽAJ ZAPAMĆENOG

Iako predstavlja samu osnovu shvatanja pamćenja, ideja da prisećanje mijenja sadržaj zapamćenog čini se nelogičnom. Kako to da prisećanje može da izmijeni sadržaj zapamćenog?

Ovako: kada se prisjećamo određenog događaja, ono u našem pamćenju postaje snažnije u odnosu na druga sjećanja. Na primjer, probajmo da se sjetimo baš određenog rođendana iz djetinjstva i prisjetimo se posebnog poklona koji smo dobili. Svakog puta kada se sjetimo toga, druge stvari koje smo dobili za rođendan postaju nam manje dostupne u odnosu na to, specifično određeno sjećanje.

Zatim proces prisećanja, zaista, konstruiše prošlost, odnosno one dijelove naše prošlosti kojih možemo da se sjetimo. Ovo je samo početak. Tu si i lažne uspomene, koje mogu da budu stvorene ovakvim procesom ili lažnim prisjećanjem. Psiholozi su eksperimentalno potvrdili postojanje lažnih sjećanja (više o tome pročitajte u mom članku o Bogatim lažnim sjećanjima na ovom linku).

Kao zaključak se nameće da mi zapravo kreiramo sami sebe tako što biramo kojih ćemo se uspomena prisjećati.

5. PAMĆENJE JE NESTABILNO

Činjenica da jednostavna radnja kao što je prisjećanje mijenja pamćenje, navodi nas na zaključak da je ono relativno nestabilno. Ali, obično mislimo da je naše pamćenje stabilno: zaboravimo to što zaboravimo, a nadamo se da u budućnosti nećemo zaboraviti ono što znamo sada.

Studenti će se verovatno složiti sa tim da prilično potcenjuju to koliko je truda potrebno da bi se naučeno zadržalo u pamćenju. A oni nisu jedini, što nas vodi do šeste činjenice:

6. PREDVIĐANJE JE PRISTRASNO

Ovo se svakome dogodilo. Mislimo da, ako nam je nešto važno ili privlačno, nema šanse da ćemo zaboraviti. Zašto bismo se onda zamarali zapisivanjem, recimo, broja telefona ili zakazanog termina? Najčešće, u roku od deset minuta zaboravićemo o čemu je riječ i to sjećanje nikad nam se više neće vratiti u svijest.

Ovo je potvrđeno u laboratoriji. U jednom istraživanju koje su sproveli Koriat i Bjork (2005), ljudi su učili parove reči poput “svijetlost – lampa”, a zatim su procjenjivali koliko je vjerovatno da će moći da daju odgovor “lampa” svaki put kad je data samo riječ “svjetlost”. Ispitanici su bili previše sigurni u sebe, a razlog tome je pristrasnost predviđanja. Kada im je prikazivana riječ “svjetlost”, prisjećali su se raznih stvari kao što su sijalice ili senke, a tačne odgovore nije ni izbliza bilo tako lako dati kao što su predvidjeli.

7. KADA JE PRISJEĆANJE LAKO – UČENJE JE SLABO

Osjećamo se pametnim ukoliko se nečega brzo prisjetimo, a glupo kada nam treba mnogo vremena. U terminima učenja, trebalo bi se bude potpuno obrnuto. Kada nešto lako prizovemo u pamćenje, to jest ne radimo aktivno na prisjećanju, tada se učenje ne odvija. Onda kada nam je teško da neki sadržaj prizovemo u svijest, dešava se – učenje.

Kada su naša prisjećanja na probi, što se više trudimo da rekonstruišemo željeni događaj, sjećanje na njega postaje snažnije. Zato delotvorne tehnike učenja uključuju i testiranje – zato što prosto izlaganje, odnosno čitanje informacija nije dovoljno; učenje zahtjeva napor u prisjećanju.

8. UČENJE U VELIKOJ MJERI ZAVISI OD KONTEKSTA

Da li ste nekada primJetili da kada učite nešto u jednom kontekstu ili mJestu, kao što je učionica, kasnije postaje teže prisJetiti se naučenog u drugom kontekstu? Ovo nastaje kao poslJedica povezanosti između učenja i toga gdJe i kako to radimo: zavisi od toga ko je prisutan, gdje se nalazimo i na koji način učimo.

Pokazalo se da se najbolje pamte informacije kojima smo izloženi na različite načine i u različitim kontekstima. Kada učenje u velikoj meri zavisi od konteksta, ne dolazi to transfera naučenog na neku situaciju van konteksta u kojem je došlo do učenja.

9. “DOPUNJAVANJE” MEMORIJE

Ukoliko želite da naučite igrati tenis, šta mislite – da li je bolje jedne nedelje učiti servis, a sledeće forhend, a posle nje bekhend i tako dalje? Ili biste uvežbavali sve ove elemente svakoga dana?

Ispostavilo se da je lakše prisjetiti se informacija iz dugoročnog pamćenja onda kada su one pomješane. Ovo važi najviše za učenje motornih veština, kao što je tenis, ali i za deklarativnu memoriju, kao – koji je glavni grad Venecuele?

Osnovni problem kod ovakvog učenja je što je teško započeti ga. Ukoliko vježbate servis, a zatim se brzo prebacite na forhend, možete u međuvremenu zaboraviti kako da servirate. Iako osjećate kao da se stvari samo pogoršavaju, uporno vježbate svoj servis. Gledano dugoročno, ovo je jedini način da ono što je naučeno postane utvrđeno.

Jedno objašnjenje za ovo jeste “hipoteza dopunjavanja” – svaki put kada prekinemo neki zadatak, moramo da osvježimo i dopunimo svoje pamćenje. Ovaj proces (eng. “reloading“) pojačava efekte naučenog.

10. UČENJE JE POD NAŠOM KONTROLOM

Praktičan ishod ove činjenice o ljudskom pamćenju je taj što vrlo često potcjenjujemo količinu kontrolue koju imamo nad sopstvenim pamćenjem.

Na primjer, ljudi smatraju da je neke stvari, po samoj njihovoj prirodi, teže naučiti pa zbog toga odustanu. Međutim, tehnike kao što je upotreba različitog konteksta, “prebacivanje” sa jednih zadataka na druge i naporna rekonstrukcija upamćenog mogu pomoći da se pamćenje poboljša, a samim tim i učenje.

Skloni smo da mislimo da je prošlost nepromjenljiva i da je iza nas; ali činjenica je da ona može biti promijenjena. Jer, od toga kako i koliko se prisjećamo prošlosti, neke uspomene u njoj pohranjene mogu se izmeniti. Prisećanje na različite načine može pomoći da reinterpretiramo prošlost i time može uticati i na našu budućnost. Na primjer, neka istraživanja su pokazala da smo u stanju da “istisnemo” negativne uspomene tako što ćemo se fokusirati na one pozitivne (Levy & Anderson, 2008).

Credit: iStock

Sve u svemu, naše pamćenje nije slabo kao što smo u to skloni da povjerujemo. Možda ne funkcioniše kao računar, ali upravo zbog toga je zanimljivo istraživati ga u potrazi za razumijevanjem i primjenjivati ono što saznamo na svoj svakodnevni život.

Autor: Jeremy Dean // PSYBLOG

Prevod i adaptacija: Gorana Vukmir