Ako ste ovdje postoji više razloga – mladi ste i nezaposleni još uvijek ili samo volite čitati ono što pišem.

Iskreno, voljela bih kada biste svi bili u ovoj drugoj grupi jer je lakše iz udobnosti svog života čitati o tuđim raskrsnicama. Onima koji su ovdje jer ih je privukao naslov, koji oslikava njihovu sadašnju situaciju, preporučujem da ostanu do kraja jer se nadam da ću ih inspirisati.

OD POČETKA

Od našeg dolaska na svijet, prvih godina, većina stvari događa se po određenom redosljedu. Prvo ste mali i svi brinu o vama, onda krenete u vrtić ili vaš čuvaju bake, zatim krećete u školu i život za vas postaje prilično predvidljiv (naravno, postoje mnogi izuzeci). Završavate razred, jedan po jedan kao da se penjete stepenicama i uglavnom znate šta je sledeće.

Prvi put na neku veću raskrisnicu kada treba da donesete važnu odluku nailazite pri upisu u srednju školu (nekima to obave i roditelji, pa ako su pogrešno skrenuli mogu njih da okrive). I onda opet znate šta je sledeće – prvi, drugi, treći, četvrti razred.

Druga (za neke prva) raskrinca dolazi ovdje, kada morate (ne)odabrati fakultet. Uz malo sreće i vaše odlučnosti, znaćete šta želite ili ne želite. Velike su šanse da ćete se dosta kolebati, promišljati i odlučiti. I onda, ako kao i ja, odaberete fakultet koji volite opet idu godine predvidljivosti. U ostalim slučajevima, kada odaberete ono što ne volite ili što se usput predomislite – ne znam kako put izgleda.

Prva, druga, treća godina fakulteta za mene obilje previdljivosti. Skovala sam plan, završila sve u roku ali…prošlo je već sedam mjeseci, a ništa što sam imala u planu nisam ostvarila.

PLANOVI ILI ZAMRŠENI KONCI?

Niko neće tako lijepo da vam se naruga u lice kao život kada mu kažete da imate savršen plan o tome šta ćete sledeće i kako bi on trebao da izgleda. Mogu da zamislim kako se smije i podrugava, kako govori: “Samo planiraj, ja ću po svom.”

Ne mogu da vam kažem da ne planirate, ne mogu da kažem i da svi planovi propadaju. Ali, mogu da vam kažem da nema boljeg perioda života u kojem ćete sazrijeti i upoznati sebe od onoga kada vam se sve što ste željeli, znali i planirali zamrsi.

Neki ljudi prosto cijeli život žive u tako pomršenim koncima, a neki kao ja, moraju učiti kako pohvatati svoje konce ili bar kako živjeti u zamršenosti.

S obzirom da nije “ispalo” onako kako sam planirala zbog stvari koje nisu u mojoj moći (zamislite, neke stvari ne možemo da kontrolišemo) morala sam da učim da prihvatim svu tu zamršenost i neizvjesnost.

Prihvatanje da nešto ne mogu učiniti i da ne znam kada ću moći – za mene je jedna od najtežih stvari koje sam morala prihvatiti. Smatram da je većini ljudi to među najtežim stvarima za prihvatiti. Naše biće teži sigurnosti, izvjesnosti, stabilnosti, tim raspletenim koncima i akciji.

Sve dok možemo nešto da radimo, za početak bilo šta mi smo na neki način dobro. Onog momenta, kada nam se uskrati opcija za akciju nastaju teškoće.

(NE)ZAPOSLENA

Tako sam ja uradila sve što sam mogla da uradim, tj. sve što je bilo u mojoj moći. Osnovala sam blog i ozbiljnije počela da se bavim pisanjem iako od toga trenutno nemam nikakvu zaradu. Počela da radim posao za sitnija primanja, tek toliko da od roditelja ništa na tražim, možda da uštedim sa strane. Zapamtite, od nečeg se mora početi. Svi oni koji imaju iluziju da će odmah početi zarađivati i moći živjeti od toga (ovo se odnosi na bilo šta to počinjete iz ničega, samostalno) – moram da vam razbijem iluziju. Svaka čast ako neko može to da izvede, ali bićemo realistični. Morate dati šansu sebi, morate prihvatiti određenu cijenu i morate biti strpljivi.

Vjerovatno nam je strpljivost najmanje draga, moguće je da bismo prihvatili veću žrtvu samo kada bismo znali da nagrada slijedi neposredno nakon. Ali, to je ono što samja naučila sada. Strpljivost je sve što možete sebi pokloniti u momentima kada tražite posao, a zbog hiljadu situacija vam ide teško (mali grad, niska stopa zaposlenja odnosno radnih mjesta je malo, kojekakve stranačke favorizacije i nepotizam – sve ono što nije u tvojim principima, pandemija virusa i sl.).

Pored strpljivosti, potrebna vam je akcija. Kakva god da je – vaša je i sve je što možete. Zovite, tražite, raspitujte se za poslove. Ali, ako imate nešto što znate raditi, neki hobi, aktivnost – probajte sa tim. Ako znate nešto malo bolje od drugih probajte od toga napraviti svoj posao. Neće biti lako, treba mnogo hrabrosti, rada truda i ulaganja, strpljenja i neizvjesnosti – ali ćete znati da ste probali nešto, da ste imali svoju akciju i niste bili pasivni posmatrači.

Smatram da su svi ljudi u nečemu posebno dobri. Svako od vas nešto zna malo bolje od drugih, nešto malo ljepše radi od drugih, u nečemu se ističe. Svako ima nešto svoje u čemu je jedinstven, a ako misli da nema – mislim da samo još uvijek nije svjestan toga, nije pronašao to nešto za sebe.



Moj savjet je da ne posustajete. Da budem iskrena, slijedi nam ekonomska kriza ko zna kakvih razmjera. Ali to ne znači da treba da blokiramo, ne pokušavamo i samo budemo pasivni posmatrači svog života. Možda ne može mnogo nas sada da nađe posao jer pandemija još uvijek traje, ali možemo da probamo nešto svoje od kuće. Ne mora da bude za neki veliki novac u početku, ali kao što sam rekla – sve ima neki početak.

SADA

Još uvijek učim da prihvatam svu tu zamršenost, ali sam shvatila koliko god mi konci bili pomršeni – nisu mi njima vezane ruke. Pišem blogove, pišem knjigu, radim sa djecom online, smišljam taktike kako zarađivati od svega toga, kako pokrenuti nešto svoje.
Znam, mnogo je lakše kada sam sama i nemam svoju djecu koju treba prehraniti. To je druga priča, mnogo teža i mnogo više odgovornosti i stresa nosi sa sobom. Ali, neke i u takvoj situaciji može inspirisati.

“Ako ne možeš letjeti onda trči, ako ne možeš trčati onda hodaj, ako ne možeš hodati onda puži, ali šta god da radiš moraš se kretati naprijed.”

Martin Luther King

Iskoristite ono što znate i volite, to može biti pisanje, čitanje, smisao za poslovanje, gluma, treniranje, kuhanje, pjevanje i plesanje, pletenje, slikanje, crtanje, ___ (nastavite niz).

Mogućnosti je milion. Ako mislite da svi to već rade, zapamtite: svi rade, ali samo ti radiš na svoj način.

ZA KRAJ

Posao i zarada su jaki pokretači našeg života, ali u momentima kada smo u potrazi za njima ne bismo trebali sebe da osuđujemo i smatramo manje vrijednim ili nekorisnim jer nam je teško da pronađemo posao. Ništa nije vječno, nešto ćeš već uspjeti – ali budi nježan/a sam/a sa sobom jer ćeš sa tom osobom živjeti zauvijek.