“U ranim jutarnjim satima, 4. februara 1999. godine četvorica policajaca bijelaca prišli su Amadou Diallou u četvrti New Yorka. Policajci su vjerovali da Diallo, crni imigrant iz Zapadne Afrike, izgledom odgovara skicama višestrukog silovatelja kojeg su vidjeli i naredili mu da stane u trenutku kada je ulazio u svoju zgradu. U stvari, Diallo uopšte nije bio zaveden u policijskim spisima. Radio je do kasno kao ulični prodavač, a u slobodno vrijeme pohađao je večernju školu. Kada mu je policija pristupila Diallo je posegnuo za novčanikom, vjerovatno kako bi pokazao neki lični dokument. Uznemirivši se ugledavši crnca kako poseže rukom u džep, četvorica policajaca nisu oklijevala. Ispalili su ukupno četrdeset i jedan metak u njega, ubivši ga na mjestu. Jesu li ovi policajci naprečac zaključili o njegovim namjerama zato što je bio crnac? Bi li tako brzo reagovali da je bio bijelac? Moguće je da su njihove preuranjene prepostavke o njemu, zasnovane na njegovoj rasi, koštale Dialloa života. “

AUTOMATSKI PILOT I SHEME

U ljudskoj prirodi je da ljudi odmjeravaju svoju okolinu, ljude oko sebe, da vrlo brzo analiziraju situacije i bez pretjerano mnogo truda da “znaju” šta se dešava, kakav je neko, šta bi se moglo desiti. Većina takvih procesa odvija se po principu automatskog pilota (automatsko mišljenje). Automatsko mišljenje je razmišljanje koje nije svjesno, namjerno, voljno i u koje se ne ulaže napor (Aronson i sar, 2005). Da bismo mogli lako i efikasno funkcionisati u brzini svijeta i interakciji sa drugim ljudima, ovaj automatski pilot nam pomaže da razvijamo određene teorije o tome šta se dešava i na taj način čitamo stvarnost. Jedan od načina na koji automatski pilot djeluje jesu sheme. To su strukturisane cjeline koje ljudi stvaraju kako bi organizovali svoje znanje o nekoj temi i koje utiču na to koje informacije ljudi uočavaju, o kojima misle i koje pamete (Taylor i Crocker, 1981 prema Aronson, 2005). Na primjer, kada prvi put kao brucoši kročimo u učionicu punu novih studenata, skloni smo da brzo stvaramo pretpostavke o tome kakve su te osobe, upravo koristeći sheme (npr. intelektualac, roker, umišljen, sportista…). Ljudima ili pojavama, pa čak i nama samima dodjeljujemo određene etikete koje nam pomažu da svijet kategorišemo, organizujemo i učinimo ga smislenim.

ZAŠTO NE MOŽEMO BEZ SHEMA, ALI I ZAŠTO SU NEKADA ŠTETNE – STEREOTIPI I PREDRASUDE

Kao što sam već napomenula, postoje tvrdnje da nam one pomažu pri organizaciji, sistematizaciji i uvođenju smisla i reda u naš svijet. Kada ih ne bismo imali, sve oko nas bi bilo zbunjujuće, novo, neobjašnjivo. Svaki put kada odemo u pozorište bilo bi nam novo, ne bismo imali sheme ponašanja na tom mjestu, ne bismo mogli predvidjeti šta će se desiti.
Međutim, kada se sheme primjenjuju na pripadnike određene socijalne grupe kao što su pol, rasa, nacija onda se obično radi o STEREOTIPIMA (Aronson, 2005).
Rekli bismo da su stereotipi pripisivanje istih osobina skoro svim članovima neke grupe ljudi, bez obzira na razlike koje u stvarnosti postoje između njih.

Postoje dva shvatanja o njihovoj funkciji. Po jednom, koji sam gore navela, predstavljaju generalizaciju koja nam je korisna za ocjenjivanje pojava što nam omogućava relativno stabilnu sliku svijeta i lakše snalaženje u istom. Dok, drugo shvatanje govori da je funkcija stereptipija da nam posluži kao “opravdanje našeg neprijateljskog odnosa prema pojedinim narodima, odnosno da nam služe kao racionalizacija predrasuda, kao način da ispoljimo nagomilanu agresivnost” (Puhalo, 2013).

Živeći u nacionalnim državama (odličan primjer za to je Bosna i Hercegovina), mi se osjećamo pripadnicima određenog naroda, samim tim smo okruženi drugim narodima te stvaramo sheme “nas” i “njih“. Dozvoliću sebi, ovaj put, da samo pretpostavim da ste čitajući ovu rečenicu već u glavi imali predstavu o tome ko su oni, a ko smo mi.

PREDRASUDA je vrsta stava koji je “logički neosnovan, uporno održavan i izrazitim emocijama praćen odnos prema različitim objektima” (Rot, 1994).
Dakle, predrasude se sastije od tri komponente, od kojih je emocionalna izrazito važna.

1. kognitivnu (saznajnu): npr. “Romi su neinteligentan narod.”
2. emocionalnu: Svaka pomisao o Romima praćena je nabojem negativnih emocija.
3. konativnu (ponašajnu): Isključivanje djece Roma iz razreda u školama.

Predrasude mogu biti i pozitivne i negatine, a mogu se odnositi i na različite objekte: narode, društvene pojave i dr. Ipak, najčešće su negativne i odražavaju negativan odnost prema pripadnicima neke grupe samo zbog toga što pripadaju toj grupi (Puhalo, 2013).
Neka istraživanja (Vasović, 2007) su pokazala da djeca nemaju etničke predrasude, već ih stiču u toku života socijalnim učenjem, najčešće učenjem po modelu (Puhalo, 2013).

ŠTA KAŽU NEKA ISTRAŽIVANJA NA NAŠEM PROSTORU?


Godine 2001. sprovedeno je zanimljivo istraživanje na uzorku od 148 studenata psihologije banjalučkog i sarajevskog Univerziteta ( Turjačanin i sar. 2002). Istraživanje je pokazalo da se bošnjački ispitanici (iz Sarajeva) i srpski ispitanici (iz Banja Luke) slažu u velikoj mjeri u pogledu stereotipnih slika drugih naroda (Roma, Italijana, Njemaca), dok se međusobno opisuju izrazito negativnim atributima. Ta banjalučke ispitanike Bošnjaci su religiozni, nacionalisti, konzervativni, nazadni, fanatični, dok su za sarajevske ispitanike Srbi nacionalisti, agresivni, ratobroni, nemilosrdni i okrutni (Puhalo, 2013).

Zanimljive nalaze pronašao je Skok (2010), koji govore da 76% stanovnika Bosne i Hercegovine tvrde da nemaju predrasude prema pripadnicima drugih etničkih grupa. Najmanje nacionalnih predrasuda ima kod Hrvata (4,5%), kod Bošnjaka (9.3%), dok najviše kod Srba (20%) (Puhalo, 2013).





DISKRIMINACIJA

Diskriminacija se defniše kao nepravedna razlika u ophođenju prema različitim kategorijama ljudi, poricanje njihovih prava i odgovornosti kao punopravnih građana (Thornicroft i sar., 2009) i nastaje najčešće kao posljedica predrasuda.
Tada se radi o bihejvioralnim manifestacijama predrasuda i kao takva, diskriminacija može da bude mnogo opasna u svijetu. Kao primjer diskirminacije možemo da gledamo usko oko sebe i vidimo iz grupe odbačene dječake/djevojčice ili odrasle zbog određenih obilježja kao što su boja kože, nacionalna ili religijska pripadnost, postojanje mentalnog oboljenja , pola, starosti i dr.

Isto tako, predrasude i diskriminacija ne moraju da se nužno odnose na rasnu, nacionalnu ili religijsku pripadnost o kojoj sam najviše pisala. Široko rasprostanjena je socijalna diskirmanacija prema ženama što se manifestuje zapostavljanjem žena u velikom broju sfera društvenog života, nasiljem nad ženama kao i socijalnim predrasudama prema njima.

Veoma važna pojava u društvu koju nikako ne smijemo da zaboravimo jesu predrasude i diskriminacija osoba sa mentalnim problemima, o tome više pročitajte na ovom linku.



Još jedan važan konstrukt koji je usko vezan za temu i koji ne mogu da zaobiđem na ovom mjestu jeste NAUČENA BESPOMOĆNOST. Prema Selidžmenu (2008) “pojedinac postaje bespomoćan kada doživljava neuspjehe koje ne može da kontroliše”, pa bi naučena bespomoćnost kod žena mogla da se prema nekim autorima nazove Pygmalionov efekat – stanje koje karakteriše doživljaj sebe onakvim kakvim ga se opisuje tj. predstavlja u socijalnim predrasudama. Tako dođemo do saznanja da žene imaju više predrasuda same prema sebi nego što ih imaju muškarci prema njima (Gergen, 1986).

ŠTA MOŽEMO URADITI?


Резултат слика за diskriminacija


Autori navode različite akcije koje mogu da pomognu smanjivanju predrasuda i stereotipa (Puhalo, 2013):

1. unapređenje  obrazovanja  u  cilju  smanjenja  autoritarnosti  pojedinca
2. povećan kontakt i druženje među grupama (pozitivno iskustvo je nužno, ne samo kontakt)
3. postojanje svijesti o zavisnosti jedni od drugih (cilj  može  ostvariti  samo  zajedničkim  djelovanjem)


Stereotipi i predrasude u svijetu su uvijek prisutne prema određenim grupacijama i nemoguće je očekivati da u potpunosti nestanu. No, ono što možemo učiniti jeste postati svjesni percepcije drugih ljudi, svjesni svojih predrasuda i stereotipa i nastojati ne djelovati u skladu sa njima. Kako smo vidjeli da su to naučeni setovi razmišljanja jer neki autori tvrde da ih djeca uče od roditelja, trebamo da obratimo pažnju na to šta i na koji način prenosimo našoj djeci.

Biti svjestan je mnogo realnije nego očekivati da ni prema kome nemamo predrasude. Ograditi se od diskriminacije i stigmatizacije osoba po bilo kojem kriterijumu je nešto najhumanije što možemo uraditi.

Резултат слика за together



Literatura:

1. Aronson, E., Wilson, T.D. & Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: MATE d.o.o.
2. Puhalo, S. (2013). Kako opažamo druge etničke grupe i njihove članove  (Socijalna percepcija i etnička pripadnost kod srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini). Sarajevo: Friedrich‐Ebert‐Stiftung 
3. Rot, N. (1994). Osnovi socijalne psihologije, Beograd: Zavod za udžbenike i  nastavna sredstva
4. Thornicroft, G., Brahan, E., Rose, D., Sartorius, N. & Lees, M. (2009). Global pattern of experienced and anticipated discrimination against people with schizophrenia: a crosssectional survey. Lancet, 373, 408-425.

Autor: Gorana Vukmir