ZAŠTO JE VAŽNO DA GOVORIMO O TOME?

Kada na Google Scholar (Google Akademik) ukucate ključne pojmove “effects of media violence” izlista se 2 500 000 rezultata ili “media violece and agression” izlista se 524 000 članaka na tu temu, a na našem jeziku “nasilje u medijima” prikazuje 15 400 rezultata. Uprkos tome, ova tema ostaje prilično nedorečena. U praksi se ne pridaje dovoljno pažnje ovom problemu kako od strane roditelja tako i od strane stručnih lica.

Kako živimo u vremenu kada je tehnologija, ne samo lako dostupna za djecu, već nemoguća za zaobići – sve mlađi uzrasti dolaze u kontakt sa različitom vrstom tehnologije (mobilni telefoni, tableti, računari i dr.). S obzirom da je praktično nemoguće djecu izolovati od toga, potrebno je vršiti jaku kontrolu količine i sadržaja izlaganja medija djeci.

Mladi sve više svog vremena provode igrajući igrice (koje u velikom broju slučajeva imaju nasilan karakter), gledajući televiziju, različite emisije, reality programe i smatramo da sve to ima negativan uticaj na djecu i adolescente.  Takođe, veoma zabrinjavajuća činjenica jeste da su roditelji slabo informisani o korištenju medija njihove djece i ne vrše gotovo nikakvu kontrolu i provjeru sadržaja koji gledaju/igraju njihova djeca.

Ako niste sigurni da li djeca mogu da uče prema modelima koje gledaju, sjetite se čuvenog Bandurinog eksperimenta sa Bobo lutkom koji možete da pročitate ovdje.

Credit to: Geulgram



PREGLED ČLANAKA

1. Gentile, D.A. , Lynch, P.J. , Linder, J.R. , Walsh, D.A. ( 2004 ). The effects of violent video game habits on adolescent hostility, aggressive behaviors and school performance. Journal od Adolescence, 27, 5-22.

Gentile i sar. ( 2004 ) sproveli su istraživanje s ciljem da predstave navike igranja video igrica i nivo roditeljske kontrole kao i da ispitaju povezanost između izloženosti nasilnim video igricama sa hostilnošću, raspravom sa nastavnicima i fizičkim nasiljem. Rezultati pokazuju da učenici koji su bili izloženi većoj količini nasilja u igricama izjavljuju da se više upuštaju u rasprave sa nastavnicima i češće se upuštaju u fizičke obračune te su  lošiji u školi. Takođe, hostilniji adolescenti su skloniji da više koriste medije, nasilne igrice i preferiraju nasilne sadržaje. Dobijeni rezultati ukazuju i na to da roditelji nisu upućeni u sadržaj igrica koje igraju njihova djeca i da mali broj raditelja postavlja ograničenja i pravila.
__________________________________________________________________________

2. Möller, I. i Krahe, B. ( 2009 ). Exposure to Violent Video Games and Aggression in German Adolescents: A Longitudinal Analysis. Aggressive behavior, 35, 75-89.

Möller, I. i Krahe, B. ( 2009 ) su sprovele longitudinalnu studiju koja je za cilj imala da ispita povezanost izloženosti nasilju u video igricama, agresivnu spoznaju i agresivno ponašanje u periodu od 30 mjeseci. Rezultati pokazuju najveću stabilnost za izloženost nasilnim medijima tokom perioda od 30 mjeseci. Dobijeno je da je izloženost nasilju u video igricama ( u prvom mjerenju ) značajan prediktor fizičke agresije u drugom mjerenju. Ovo ukazuje na to da je preferencija nasilnog sadržaja značajan faktor za naknadnu fizičku agresiju, ali ne ukazuje na povratni uzročni odnos. 
__________________________________________________________________________

3. Jevtić, A. i Savić, M. ( 2013 ). Povezanost igranja nasilnih video-igrica i vršnjačkog nasilja kod adolescenata u Srbiji. Psihološka istraživanja, 16 ( 2 ), 191 – 208.

Autori Jevtić, A. i Savić, M. ( 2013 ) sproveli su studiju čiji je cilj bio utvrđivanje učestalosti igranja igrica kod adolescenata u Srbiji i utvrđivanje nasilnosti igranih igrica i individualnih razlika u vršnjačkom nasilju. Ono što rezultati pokazuju ukazuje na to da adolesncenti koji češće igraju veoma nasilne igrice koje sadrže ubijanje, mučenje i seksualno zlostavljanje, češće ispoljavaju vršnjačko nasilje. Postoji i značajna pozitivna korelacija između vršnjačkog nasilja i nasilnosti TV sadržaja koji gledaju. Takođe, rezultati pokazuju da mali broj roditelja svojoj djeci brani igrice sa nasilnim sadržajem.
__________________________________________________________________________


4. Bilić, V. ( 2010 ). Povezanost medijskog nasilja s agresivnim ponašanjem prema vršnjacima. Odgojne znanosti 12 (2), 263 – 281.

Vesna Bilić ( 2010 ) sprovela je istraživanje čiji je cilj da se ispita povezanost učestalosti gledanja televizije i igranja videoigrica i prisutnosti nasilnih sadržaja u njima sa agresivnim postupcima učenika prema vršnjacima. Ovo istraživanje je potvrdilo pretpostavljenu hipotezu. Učestala izloženost nasilju u videoigricama može dugoročno uticati na povećanje agresivnosti. Riječ je o korelaciono – regresijskom istraživanju. Značajnim prediktorima su se pokazali dob, pol, školski uspijeh, učestalost gledanja TV-a i količina nasilja na TV-u. A rezultati ovog istraživanja pokazuju da djeca ukupno pred televizijskim i računarskim ekranima provode prosječno 42 sata sedmično što ukazuje na to da je znatno više nego što provode u školi. __________________________________________________________________________


5. Livazović, G. ( 2011 ). Povezanost medija i rizičnih ponašanja adolescenata. Kriminologija i socijalna integracija, 20 ( 1 ), 1-132.

Cilj istraživanja koje je sproveo Goran Livazović ( 2011 ) jeste ispitati doprinos uloge medija u objašnjenju rizičnih ponašanja adolescenata, te povezanost rizičnih ponašanja s vremensko – sadržajnom dimenzijom izloženosti i upotrebe medija i njihovim štetnim uticajima na porodične i školske interakcije. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da učenici najnižih školskih uspjeha su agresivniji. Takođe postoji i polna razlika, muškarci su očekivano agresivniji od djevojaka. Nedostatak ovog istraživanja je u tome što nisu uključena i individualna obilježja ličnosti mladih, kao ni uloga roditeljskih odgojnih postupaka i medijskih strategija. __________________________________________________________________________


6. Pšunder, M. i Cvek, M. ( 2012 ). Pupils and their perception of media violence. Informatol 45 (1), 1 – 13.

Sljedećom studijom Majde Pšunder i Mihaele Cvek ( 2012 ) ispitano je da li i sa kim učenici gledaju nasilne programe, da li gledaju sa roditeljima i ko bira programe koje gledaju, kao i u kojoj mjeri učenici se slažu sa metodama koje mogu pomoći u smanjenju stepena nasilja u programima djece. I u ovoj studiji postoji polna razlika, muškarci češće gledaju nasilne programe. Ali i stariji učenici su više skloni tome. Veći procenat učenika se izjansio da rijetko gledaju programe koje biraju njihovi roditelji. Pozitivno u ovoj studiji jeste to što više od polovine učenika smatra da nasilje nije jedini način za rješavanje sukoba i da postoje drugi nenasilni načini. __________________________________________________________________________


7. Williams, D. i Skoric, M. ( 2005 ). Internet Fantasy Violence: A Test of Aggression in an Online Game. Communication Monographs 72 (2), 217 – 233.

Studija Dmitri Williamsa i Marka Skorica ( 2005 ) imala je za cilj ispitati postoji li veza između nasilja na internetu i stvarne agresije. Studija se više usmjerila na igranje videoigrica. Istraživači su pretpostavili da će igra dovesti do agresivnijih društvenih interakcija i da dovodi do većeg prihvatanja nasilnog ponašanja. Rezultati su pokazali da postoje razlike u donosu na dob, dakle na starije ispitanike snažnije utiče igranje igara i više raspravljaju o tome sa prijateljima za razliku od mlađih ispitanika. Ovo je najduža studija provedena do 2005 godine. Nedostatak ove studije je što nije uzela u obzir rizične kontekste igre, kao na primjer da li se igra solo ili umreženo. __________________________________________________________________________


8. Engelhardt, C., Bartholow, B., Kerr, G. i Bushman, B. ( 2011 ). This is your brain on violent video games: Neural desensitization to violence predicts increased aggression following violent video game exposure. Journal of Experimental Social Psychology.

Istraživanje koje su sproveli Engelhardt, Bartholow, Kerr i Bushmann (2011) je ispitalo da li desenzibilizacija nakon izlaganja medijskom nasilju posreduje u vezi između izloženosti medijskog nasilja i agresije. Rezultati pokazuju onako kako se i očekivalo, da ispitanici koji su igrali nasilnu igru bili agresivniji od onih koji su igrali nenasilne igre. Ovo istraživanje je prvo koje je uzelo u obzir i akutnu desenzibilizaciju nasilja na promjene u agresiji i pokazalo to eksperimentalno. Nedostatak ovog istraživanja je bio što se nije usmjerilo i na medijatorske efekte medijskog nasilja na agresivno ponašanje.


Credit to: tujuhpelita/steemit

__________________________________________________________________________


9. Krahe, B. Möller, I., Huesmann L., Kirwill, l., Felber, J. i Berger, A. ( 2011 ). Desensitization to Media Violence: Links With Habitual Media Violence Exposure, Aggressive Cognitions, and Aggressive Behavior. Journal of Personalitiy and Social Psyhology, 100 ( 4 ), 630 – 646.

Krahe i sar. ( 2011 ) su sproveli istraživanje s ciljem da upotpune dokaze o ulozi desenzitizacije  ( proces kojim se smanjuju početne uzbuđene reakcije na sadržaje nasilja) u odnosu između medijskog nasilja i agresivnog ponašanja. Rezultati pokazuju da su muškarci više bili prijatno uzbuđeni dok su gledali nasilne video snimke, za razliku od žena koje su bile više uznemirene na iste snimke. Ovi nalazi idu u prilog tome da što je osoba više izložena nasilnim medijskim sadržajima to pokazuje manje fiziološkog uzbuđenja na prikazane nasilne filmove. __________________________________________________________________________


10. Kronenberger, W., Mathws, V., Dunn, D., Wang, Y., Wood, E., Larsen, J., Rembusch, M., Lowe, M., Ciauque, A. i Lurito, J. ( 2005 ). Media violence exposure in aggressive and control adolescents: differences in self- and parent-peported exposure to violence on television and in video games. Aggressive behavior, 31, 201 – 216.

Zadnje istraživanje koje smo izdvojili sproveli su Kronenberger i sar. ( 2005 ). Svrha ovog istraživanje bila je istraživanje razlika u izloženosti medijskom nasilju između adolescenata sa i bez istorije agresivnog ponašanja. Jednu grupu su činili ispitanici sa dijagnozom poremećaja agresivnog ponašanja, a kontrolnu grupu su činili ispitanici bez dijagnoze. Rezultati ove studije pokazuju vezu između izloženosti nasilnim sadržajima u video igricama i televiziji sa dijagozom poremećaja ponašanja kod adolescenata.

Credit to: Geulgram

ZAKLJUČUJEMO


Na osnovu prikazanih deset studija može se zaključiti da prikazivanje nasilnih scena u medijima ili češće igranje nasilnih video igrica je povezano sa ponašanjem pojedinaca tj. navodi nas na trag da može da dovodi do povećane trenutne agresivnosti. Takođe, većina ovih studija ukazuje na prisutnu polnu razliku, dakle muškarci su skloniji agresivnom ponašanju i na njih postoji nešto veći uticaj nasilnih programa. Pored varijable pola, školski uspjeh i uzrast igraju ulogu u odabiru medija odnosno i te varijable imaju uticaj koliko su pojedinci usmjereni na negativne medijske sadržaje. Istraživanja pokazuju i minimalnu roditeljsku kontrolu sadržaja medija koji koriste njihova djeca, što smatramo prilično zabrinjavajućim jer je od roditeljska uloga od izuzetne važnosti za oblikovanje dječijeg ponašanja.

Mogući nedostatak nekih od navedenih istraživanja jeste nereprezentativan uzorak, jer pojedina istraživanja prilikom odabira uzorka nisu uključila i „raznovrsniji“ uzrast, jer kao što je već rečeno, ta varijabla se pokazala kao značajnom za ispitivanje ove oblasti. Takođe, većina istraživanja je korelacionog tipa te ne ispituju kauzalnost varijabli već samo povezanost. To bi značilo da iako postoji povezanost između nasilnog medijskog sadržaja sa agresvnošću i hostilnošću to nam ne govori o nužnoj vezi između uzroka i posljedice.

U budućnosti bi bilo korisno da se sprovede više istraživanja na našim područjima vezanih za ovu temu. Pored toga, svakako da bi bilo korisno uvesti i pedagoško – obrazovni proces tj. obrazovanje o medijima, jer je danas činjenica da postoje efekti (kao što su nasilne scene) koji negativno utiču na ponašanje ljudi. Pa tako sama edukacija o uticaju nasilja prikazanog putem medija može pomoći da ljudi uvide uticaj tog svakodnevnog sredstva na sopstveno ponašanje, a najčešće i izazivanje agresivnog stanja koje može da remeti normalno funkcionisanje u porodici, školi, među vršnjacima. Povrh svega, apelujemo na roditelje da uključe kontrolu količine i sadržaja medija koje prate njihova djeca – iako mislite da nije toliko važno i “šta će im biti” – važno je.


Autori: Gorana Vukmir
Slađana Duper