The memory, like liberty – is a fragile thing.
Pamćenje je kao sloboda, osjetljiva stvar.

Elizabet F. Loftus

Sada znamo – pamćenje je krho i pogrešivo. Ono prestaje u sadašnjem trenutku, a sve ono što se desilo tj. ono što mislimo da se desilo nekada može biti pogrešno.
Ali, ranije se vjerovalo da je memorija nepokolebljiva kao slovo na papiru – ono što se desilo ostaje zauvijek zapisano u našoj dugoročnoj memoriji. Najpoznatija naučnica u ovoj oblasti, Elizabet F. Loftus, vodi se analogijom pamćenja sa uređajem za snimanje. U svom “TED talks” govoru održanom 2013. godine ona to objašnjava ovako: “Mnogi ljudi vjeruju da je pamćenje kao uređaj za snimanje. Samo snimite informacije, potom ih prizovete i pustite kada želite da odgovorite na pitanja ili identifikujete slike. Ali decenije rada u psihologiji pokazuju da ovo nije istina. Naša sećanja su konstruktivna i rekonstruktivna. Pamćenje prije funkcioniše kao stranica Vikipedije: možete mu pristupiti i promijeniti ga, ali to mogu i drugi ljudi.“

Ako ste ikada u nešto čvrsto vjerovali bilo je to da je naše pamćenje samo naše, da mi najbolje znamo šta se dogodilo i da možemo da svjedočimo o tome sa stopostotnom sigurnošću. Ali to nije tako. Ovo je upravo suprotno onome što smo vjerovali ranije – da mi, kao superiorna, skoro savršena ljudska bića, zapravo nismo savršeni. 

Sada već postoji veliki broj nalaza koji potvrđuju ono o čemu nam je Loftusova govorila. Postoji veliki broj primjera kada su ljudi zadržali svoja distorzivna sjećanja na događaje iz vlastitog života. Takođe, mnogo je slučajeva u kojima dolazi do pogrešnih osuda koje su uzrokovane pogrešnim prisjećanjem tj. nepouzdanošću sopstvenog pamćenja kao na primjer, slučajevi u kojima su nevini pojedinci osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora zbog nepouzdanog svjedočenja kada su se svjedoci “sjećali” pogrešne osobe.

Poznat je slučaj čovjeka po imenu Stiv Tajtus.  U cjelini vam prenosim šta je Loftusova (2013) ispričala o slučaju u koji je i ona bila uključena: “Željela bih da vam ispričam o pravnom slučaju na kom sam radila, u kom je učestvovao čovjek po imenu Stiv Tajtus. On je bio upravnik restorana. Imao je 31 godinu, živio u Sijetlu, država Vašington, bio vjeren djevojkom Grečen, trebalo je da se vjenčaju, bila je ljubav njegovog života. Jedne večeri su izašli na romantičnu večeru u restoran. Bili su na putu kući i zaustavio ih je policajac. Vidite, Tajtusov auto je ličio na jedan auto koji je vozio, ranije te večeri, čovek koji je silovao jednu ženu koja je stopirala, a Tajtus je ličio na tog čoveka. Policija ga je fotografisala, stavila fotografiju u niz, pokazala ju je kasnije žrtvi koja je pokazala baš tu fotografiju. Rekla je: “Ovaj je najsličniji.” Policija i tužilaštvo su pokrenuli proces i kada je Stivu Tajtusu suđeno za silovanje, žrtva je svjedočila i rekla: “Potpuno sam sigurna da je to taj čovjek.” I Tajtus je osuđen. Objavio je svoju nevinost, njegova porodica je vrištala na porotu, vjerenica se, jecajući, srušila na pod, a Tajtus je odveden u zatvor. Šta biste vi uradili u tom trenutku? Šta biste uradili? Pa, Tajtus je potpuno izgubio vjeru u pravni sistem, a ipak je imao ideju. Pozvao je lokalne novine, zainteresovao jednog novinara istraživača, koji je pronašao pravog silovatelja, čoveka koji je na kraju priznao ovo silovanje, čoveka za kog se smatralo da je počinio 50 silovanja u ovoj oblasti i kada su te informacije date sudiji, Tajtus je bio oslobođen. Stvarno, tu je slučaj trebalo da se završi. Trebalo je da se završi. Tajtus je trebalo da ovo smatra užasnom godinom, godinom optužbi i suđenja, ali završenom. Nije se tako završilo. Tajtus je bio toliko ogorčen. Izgubio je posao, nije mogao da ga vrati. Izgubio je vjerenicu. Nije mogla da trpi njegov uporni bes. Izgubio je celu ušteđevinu, pa je odlučio da pokrene parnicu protiv policije i ostalih za koje je mislio da su odgovorni za njegovu patnju. Tada sam stvarno počela da radim na ovom slučaju, pokušavajući da utvrdim kako je žrtva došla sa “Taj je najsličniji” do “Potpuno sam sigurna da je on”. Tajtusa je ovaj slučaj progutao. Svakog trenutka je o njemu razmišljao i nekoliko dana prije suđenja, probudio se ujutru, presavio se od bola i umro od srčanog udara izazvanog stresom.

ŠTA SU BOGATA LAŽNA SJEĆANJA?

Potpuno lažna sjećanja na prošlost ili ono što mi zovemo bogata lažna sjećanja podrazumijevaju subjektivno osjećanje da je ono što doživljavamo istinsko sjećanje, upotpunjeno čulnim detaljima, čak izraženo sa pouzdanjem i emotivan način, iako se dati događaj nikad nije desio. Osoba je potpuno sigurna, saopštava detalje, čak iskazuje i emocije u vezi sa događajem koji se nije dogodio (Loftus & Bernstein, 2005).

U jednoj od svojih značajnih eksperimentalnih studija Loftusova i Palmer (1974) su osmislili  simuliranu nesreću i pitali ljude koliko brzo su automobili išli kada su se sudarili, dok su druge su pitali koliko brzo su automobili išli kada su se razvalili. Kada su postavljali pitanje sa “razvalili”, svedoci su govorili da su automobili išli brže, štaviše, takvo pitanje je navelo ljude da kažu da su vidjeli razbijeno staklo na mjestu nesreće, gdje razbijenog stakla uopšte nije bilo.

LJUDI MOGU DA SE PRISJETE DOGAĐAJA KOJI SE NIKADA NISU DOGODILI

Jedan od najranijih pokušaja (Loftus & Pickrell, 1995) da se usadi bogato lažno sjećanje izgledalo je tako što su ispitanicima ukratko opisivani događaji iz djetinjstva, nakon čega se od njih tražilo da pokušaju da se sjete tih događaja. Među tim opisima nalazio se opis pseudodogađaja (ono što se nije desilo). Rezultati ove studije pokazuju da je 25% njih navedeno da vjeruje, potpuno ili djelomično, da su se u djetinjstvu izgubili u velikom tržnom centru te su kasnije tek pronađeni. U nekim kasnijim studijima istraživači su varirali stresnost situacije, npr. navodili su ispitanike da vjeruju da ih je napala strašna životinja (Porter, Yuille & Lehman, 1999., prema Loftus & Bernstein, 2005) ili da su se skoro utopili (Heaps & Nash, 2001., prema Loftus & Bernstein, 2005).

Moguće je da dok čitate ovaj članak pomislite: U redu, ali to su sve situacije koje su moguće za doživjeti i lako je pomisliti da se sjećamo da smo se izgubili u tržnom centru iako se to nije desilo.

Ako ste to pomislili, razmotrite sledeću studiju.
Godine 2001., grupa istraživača, Maconi, Loftus i Kirš ubijedila je ispitanike da su, kada su bili djeca, vidjeli osobu opsjednutu đavolom. To su uradili tako što su ih prvo pitali da procjene vjerovatnoću da se dese pojedini događaji, uključujući i sopstveno prisustvo toj prilici, da procjene stepen vjerovatnoće da su sami bili svjedoci takvih događaja. Nakon toga su čitali kratke članke koji opisuju opsjedanje, kao i svjedočenje ugledne osobe koja je to potvrdila. Ispitanici su ponovo ispitani da procjene vjerovatnoću događaja i stepen uvjerljivosti da su im se ti događaji desili. Ključni nalaz bio je da su oni koji su čitali članke svjedočenja o opsjednutosti đavolom smatrali tu ideju, ne samo vjerovatnijom, nego su imali i veći stepen uvjerenosti da su i sami doživjeli takvo iskustvo (Loftus & Bernsten, 2005).

SVAKA AKCIJA IMA REAKCIJU

Posljedice lažnih sjećanja mogu da budu u rasponu od uticaja na preferencije i interesovanja osobe, stavove do drastičnih mjera kao što se desilo u slučaju Stiv Tajtus. Kao dokaz u prilog ovoj tezi, navodim studiju (Kolins, 2001., prema Loftus & Bernsten, 2005) koja je pokušala da odgonetne da li će ljudi koji su prethodno navedeni da povjeruju da ih je u djetinjstvu napao pas kasnije pokazati tendenciju da izbjegavaju psa. Nalazi pokazuju da su ovi ispitanici češće navodili da su manje zainteresovani za psa u poređenju sa kontrolnom grupom koja nije prošla kroz tretman lažne povratne informacije. Ovo je jedan od manje dramatičnih nalaza, ali oni dramatičniji slučajevi završili su nevini u zatvorima i osuđeni zbog nepouzdanog svjedočenja.

Svi ovi nalazi govore o tome da se ljudi mogu navesti da povjeruju u događaje koji se nikada nisu desili, pa čak i koji su nemogući da se desi i da takva vjerovanja mogu promijeniti, ne samo način na koji osoba razmišlja sada, već i način na koji se ponaša i funkcioniše.


Ovakvi nalazi mogu da budu jako korisni kako bi kod čitalaca razvili kritičko mišljenje i o svojim i o tuđim sjećanjima koja, kako vidimo, mogu biti izmijenjena. Nepozudano sjećanje može da dovede do ozbiljnih posljedica pod uticajem mnogih faktora i zato treba da ih postanemo svjesni.

Literatura:

1. Loftus, E. F. & Bernstein, D. M. (2005). Rich False Memories: The Royal Road to Success. In A. F. Healy (Ed.) Experimental Cognitive and its Applications. Washington DC: American Psychological Association, p. 101-113.
2. Loftus, E. F. & Palmer, J. C. (1974). Reconstruction of Automobile Destruction : An Example of the Interaction Between Language and Memory. Journal of verbal learning and verbal behavior. 13, 585-589.
3. Loftus, E. F. & Pickrell, C. E. (1995). The Formation of False Memories. Psychiatric Annals. 25(12), 720-725.
3. Loftus, E. F. (2013). Fikcija pamćenja: TEDGlobal.

Autor: Gorana Vukmir