Život je komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju.
                                                                           
                                                                                            Horas Valpol

I

Kada sam imala otprilike četrnaest godina, na poklon sam dobila knjigu Danijela Golemana – Emocionalna inteligencija. Knjiga je imala lijepo urađene korice i recenzije na poleđini, ali sem toga za mene unutra onda nije bilo ništa posebno – mnogo riječi koje ne razumijem najbolje, mnogo više onih koje sam čula ali ne mogu da sklopim potpunu sliku njihovog značenja u glavi. Potežak sadržaj za jednu četrnaestogodišnjakinju onemogućavao mi je da pročitam više od jedva 5 stranica dnevno (vjerovatno i toliko jer su mi najzanimljiviji bili životni primjeri koje autor navodi). Kako sam se mučila sa tom knjigom u tim, pomalo buntovničkim godinama, i kako mi nije bila najvažnija stvar da je savladam – ostavila sam je u ormar među ostale, polako je prašina padala po njoj i ostala je zaboravljena godinama.

II

Pet godina kasnije zvanično sam student Psihologije. Bura emocija oko svega što se dešavalo te godine odvukla me je ponovo do moje knjige u ormaru. Nevjerovatno koliko je bilo lakše čitati je, razumijeti je pet godina kasnije u trenutku kada mi je bilo potrebno da shvatim kako rade moje emocije i koliko je jednako (a vjerovatno važnije) biti emocionalno inteligentan kao i praktična inteligencija.

III

Emocije postoje iz nekog razloga i sve imaju svoju funkciju. Naravno, niko od nas ne voli da osjeća neprijatne emocije i voljeli bismo da uvijek osjećamo samo one prijatne, ali to je nerealistično. Naš emocionalni svijet je kompleksan, svaka emocija ima svoj zadatak koji datira još od naših predaka. Zato, sve emocije su važne, one su naš unutrašnji svijet i boje našu stvarnost. Zamislite da ih nemamo – bila bi ravna crta i siva boja.

Šta su onda te emocije koje nam čine život prilično teškim ali prelijepim?

Postoji bezbroj definicija i određenja emocija ali ja vam nudim Golemanovo (s obzirom da se u ovom članku najčešće osvrćem na njegovu knjigu). Goleman (2012) pod emocijom podrazumijeva “osjećanje i raznolika mišljenja, psihološka ili biološka stanja i raspon raznovrsnih mogućnosti ponašanja.” Među osnovne emocije (iako i tu ima nekih neslaganja) ubrajaju se: TUGA, LJUTNJA, STRAH, IZNENAĐENJE, GAĐENJE I PRIJATNOST. Ove osnovne emocije imaju svoj evolucijski značaj i određenu funkciju u našem životu. Kao što sam već rekla, sve emocije su važne i postoje iz nekog razloga – znati ih prepoznati, znati koja im je funkcija u kojem trenutku predstavlja prve korake emocionalne inteligencije.




Kako da definišemo emocionalnu inteligenciju onda?

Emocionalna inteligencija (eng. emotional intelligence; EI) predstavlja sklop više sposobnosti – sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i kontrole vlastitih, ali i tuđih emocija. U praktičnom smislu to znači biti svjestan svojih emocija i načina na koje one utječu na naše ponašanje, posebno u interakciji s drugim ljudima (Homan, 2017) kao i djelovanje i skladu sa tim. Emocionalna inteligencija spaja dva aspekta na koja se donedavno gledalo kao nespojiva: afektivni i kognitivni aspekt mentalnog funkcioniranja (Homan, 2017).
“Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti brzog zapažanja procjene i izražavanja emocija; sposobnost uviđanja i generisanja osjećanja koja olakšavaju mišljenje; sposobnosti razumijevanja emocija i znanje o emocijama; i sposobnost regulisanja emocija u svrhu promocije emocionalnog i intelektualnog razvoja” (Mayer & Salovey, 1997).

IV

Pretpostavka je da se emocionalna inteligencija sastoji od određenih komponenti, pa prema Golemanu (2012), osnovne komponente emocionalne inteligencije su:

1. Samosvijest – sposobnost prepoznavanja sopstvenih emocija i uviđanje načina na koji one mogu uticati na okolinu, stvaranje riječnika osjećanja;

2. Lično donošenje odluka – podrazumeva proučavanje sopstvenih postupaka i prepoznavanje njihovih posljedica;

3. Regulacija osjećanja– prepoznavanje onoga što stoji u osnovi neke emocije, imati uvid u razgovor sa samim sobom

4. Suočavanje sa stresom – poznavanje načina na koje se možemo opustiti i nositi sa stresom;

5. Empatija – prepoznavanje i razumijevanje osjećanja drugih ljudi;

6. Komunikacija – spremnost za otvoren razgovor o emocijama, iz perspektive osobe koja govori i koja sluša druge ljude, razgovarati sa razumijevanjem;

7. Samootkrivanje – prepoznavanje situacija i načina za govorenje o sopstvenim emocijama;

8. Pronicljivost – prepoznavanje obrazaca koji postoje u sopstvenom, kao i u životima drugih ljudi;

9. Samoprihvatanje – mogućnost prihvatanja sopstvenih mana i vrednovanja sopstvenih vrlina;

10. Lična odgovornost – preuzimanje odgovornosti za sopstvene postupke i prihvatanje posljedica svog ponašanja;

11. Samopouzdanje – mogućnost iznošenja sopstvenih emocija bez pasivnosti i osećanja ljutnje;

12. Grupna dinamika – saradnja kao i sposobnost prepoznavanja kada pratiti, a kada voditi;

13. Rješavanje konflikata – mogućnost zauzimanja i drugih perspektiva u konfliktnim situacijama.

Kada promislite, ovih 13 komponenti je zaista važno za emocionalno funkcionisanje. Emocionalna inteligencija nam može značajno poboljšati kvalitet života, odnos prema samom sebi i odnose sa drugim ljudima s kojima smo u stalnoj interakciji. Ako razvijamo kapacitete za razumijevanje vlastitih emocija i emocija onih koji nas okružuju, ako znamo za šta nam one služe u određenom trenutku tj. koja im je funkcija – povećavamo šansu da reagujemo na konstruktivan način na izazove unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta. Na primjer, ako razumijemo i prihvatimo tugu vjerovatno ćemo se rijeđe ljutiti na sebe kada smo tužni i ne mislimo pozitivno samo kao što nalažu neki motivacioni govornici, možda ćemo shvatiti da tuga ima određenu funkciju za nas; ako razumijemo i prihvatimo ljutnju možda ćemo naučiti da ne reagujemo neprimjereno i da “ohladimo glavu”; ako razumijemo strah možda ćemo ga uspjeti kontrolisati, vjerovatno ćemo se lakše nositi sa anksioznošću; ako razumijemo i prihvatimo svoje emocije moći ćemo naučiti da razumijemo i prihvatimo emocije drugih ljudi, manje ćemo se ljutiti sami na sebe i na druge, razvićemo empatiju i moći ćemo da gradimo i održavamo kvalitetnije interpesonalne odnose.
Ono što je zanimljivo jeste pretpostavka da se, za razilku od praktične inteligencije (IQ), emocionalna inteligencija može razvijati (Takšić, Mohorić, Munjas, 2006). Ciarrochi i suradnici (2003) govore o “eksploziji interesa” u razvoju programa socijalnog i emocionalnog učenja, kojima se nastoje unaprijediti različiti aspekti socijalnog i mentalnog zdravlja. Diljem svijeta kreiraju se programi za razvoj EI i kod djece i kod odraslih. Programi ove vrste imaju za cilj učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke probleme (depresivnosti, delinkvencije, nasilja, zlouporabe droga itd.) i to tako da se kod djece potiču vještine prepoznavanja upravljanja emocijama kod sebe i drugih, kontrole vlastitih reakcija, empatije i prosocijalnoga ponašanja i slično (Takšić, Mohorić, Munjas, 2006).



“ Svako se može razljutiti – to je lako. Ali, naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga i na pravi način – to nije lako. “ 
                                                                               Aristotel

V

Mogla bih da vam napišem knjigu, a ne članak, na ovu temu s obzirom na to koliko informacija je bitno da se shvati kako bismo razgovarali o emocionalnoj inteligenciji. Međutim, takve razmjere prevazilaze moje okvire u ovom članku, pa sam se shodno tome osvrnula na najvažnije komponente i savjete. Svako ko želi da se više informiše ili na stručniji način o emocionalnoj inteligenciji može da pročita knjigu Danijel Goleman – Emocionalna inteligencija kao i da mi se lično obrati na mejl umjestogluposti@yahoo.com ili na instagram profil umjesto_gluposti kako bih mu dostavila literaturu.

Literatura:


1. Ciarrochi, J. V., Chan, A. Y. C. i Caputi, P. (2000), A critical evaluation of the emotional intelligence construct. Personality and Individual Differences, 28, 539-561.
2. Goleman, D. (2012). Emocionalna inteligencija. Beograd: Geopoetika.
3. Homan, S. (2017). Emocionalna inteligencija. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
4. Taksić, V. (2001). Teorijsko ishodište i modeli emocionalne inteligencije. Preuzeto 28.11.2010.    sa      https://www.researchgate.net/publication/269101073_Teorijsko_ishodiste_i_modeli_emocionalne_inteligencije

5. Taksić, V., Mohorić, T., Munjas, R. (2006). Emocionalna inteligencija: teorija, operacionalizacija, primjena i povezanost s pozitivnom psihologijom. Društvo istraživača Zagreb, 4-5 (84-85), 729-752.