ZNAČAJ PSIHOLOŠKE PRIPREME U BORILAČKIM VJEŠTINAMA

Veliki broj istraživanja iz oblasti sportske psihologije bavio se značajem psihološke podrške i pripreme kao faktorima uspješnosti u sportskom izvođenju. I zaista, pokazalo se da je psihološka priprema veoma važna u sportu. Na ovom mjestu osvrnula bih se prvenstveno na borilački sport – karate, nešto više na takmičarski karate. Kada se govori o borilačkim sportovima (karate, kik-boks, tekvondo, aikido, džudo) naglasak je na individualnim sportovima koji dolaze od istočnjačkih borilačkih vještina te imaju razvijena specifična usmjerenja i filozofiju. Hard (1983) je ukazao na tri izuzetno važna uslova koji dovode do uspeha na takmičenjima kada je u pitanju karate, a oni se odnose na: 

1. fizička spremnost
2. primjena usvojenih principa borbe
3. razvoj i korišćenje psihološke pripreme, a kako bi se poboljšalo izvođenje borbenih pokreta.

Takođe, on navodi da je najvažnija psihološka vještina koju treba razvijati kod sportiste pravilno usmeravanje misli. Na primjer, kada je takmičar u meču manje usmjeren na sebe, na svoje neprijatne misli i strahove, na moguć loš ishod takmičenja, kada uspije da kontroliše svoje misli u vrijeme borbe onda su šanse da postigne dobre rezultate izuzetno velike. I zaista, dugogodišnje iskustvo i praksa to potvrđuju.  Međutim, šta kada nije tako?

DA LI SMO SAMI SEBI NAJVEĆI PROTIVNICI?

Posmatrala sam duže vremena djecu kako se više bore sami sa sobom i kako im je veći protivnik anksioznost u njima nego stvarni protivnik u borilištu. I zaista, sportisti sa kojima sam bila u kontaktu do sada pokazuju velike količine anskioznosti pred samo takmičenje. Zašto se tako osjećamo? Iz prakse se pokazalo da kao razloge zbog kojih se tako osjećaju sportisti najčešće navode veliku želju za uspjehom, strah od poraza te manjak samopouzdanja.  Ovakvi odgovori su prisutni i kod takmičara koji se takmiče dugi niz godina, ali uprkos iskustvu još uvijek imaju određeni nivo predtakmičarske anskioznosti. Porazno je gledati kako mladi takmičari propuštaju svoje šanse da ostvare dobre rezultate i suoče se sa svojim protivnikom upravo zbog toga. 

Svi znamo šta je anskioznost ali da se podsjetimo – anksioznost je negativno emocionalno stanje koje karakterišu osjećaji nervoze, brige i loši predosjećaji, povezano s opštom psihofiziološkom aktivacijom organizma – arousalom (Weinberg i Gould, 1995). Kada govorimo o prirodi anksioznosti, treba da razlikujemo stanje anksioznosti, što predstravlja trenutno emocionalno stanje koje karakteriše zabrinutost, strah, napetost i porast fiziološke pobuđenosti, te anksioznost kao osobinu, koja predstavlja predispoziciju ličnosti da na određene prijeteće situacije reaguje anksioznošću. Možemo takođe da razlikujemo kognitivnu i somatsku anksioznost, pa je tako stanje kognitivne anksioznosti povezano sa stepenom zabrinutosti i negativnim mislima koje osoba ima, a s druge strane stanje somatske anksioznosti učestvuje u promjenama u fiziološkoj aktivaciji koja ne proizlazi iz neke aktivnosti nego iz stresa, a ono što ih često prati jeste mišićna napetost. Takva napetost se posebno odnosi na stegnutost u određenim mišićnim grupama, koja nastaje kao rezultat pretjerane brige i anksioznosti (Cox, 2005).

ŠTA MOŽEMO URADITI KAKO BISMO POBIJEDILI PROTIVNIKA?

Pitala sam se: Šta možemo uraditi kako bismo pobijedili našeg najvećeg protivnika – ansksioznost? 

Anksioznost je mnogim sportistima prepreka na putu do uspješnosti. S obzirom da anksioznost predstavlja veliki izazov sportistima, oni je nastoje različitim tehnikama i metodama kontrolisati te opustiti se. Neke od takvih tehnika suočavanja su: vježbe disanja, imaginacija, meditacija, progresivna relaksacija i još mnogo različitih metoda. Koja od metoda će se pokazati korisnom zavisi od individue, njenih mogućnosti i preferencija. 

U praksi uvijek naglašavam da su vježbe disanja izuzetno važne, kako za relaksaciju tako i za koncentraciju. Tehnika se sprovodi tako što osoba nađe udoban položaj za tijelo te provede nekoliko minuta praktikujući lagano “abdominalno disanje” – disanje stomakom, s potpunom koncentracijom na sam tok disanja. Ova tehnika pokazala se kao odlična tehnika relaksacije, što posljednično dovodi do smanjenja napetosti. Kao i druge tehnike nije dovoljno da se sprovodi samo neposredno prije meča. Kao što ćete vidjeti u daljem tekstu, sportisti koji tehnike relaksacije vježbaju svakodnevno imaju veće postignuće od onih koji ove tehnike praktikuju samo onda kada im zatreba prije meča. 

Tehnika imaginacije predstavlja mentalnu tehniku uvježbavanja željenih pokreta ali na mentalnom planu bez fizičkog izvođenja. Naime, sportista zamišlja kako potpuno savršeno, detaljno izvodi određene pokrete (npr. jednu od karate tehnika). Prije početka tehnike imaginacije veoma je važno da se sportista opusti (savjetuje se nekoliko minuta prethodno opisane tehnike disanja). Naravno, imaginacija pokreta neće nas učiniti majstorima karatea sama od sebe, ali u kombinaciji sa stvarnom fizičkom vježbom i uloženim naporima pokazuje dobre rezultate. 

I na kraju, progresivna relaksacija se zasniva na Jacobsonovoj  tezi da je nemoguće biti nervozan/napet u bilo kojem dijelu tijela u kojem su naši mišići potpuno opušteni – anksiozni um ne može postojati u opuštenom tijelu (Cox, 2005). Ukratko, izvođenje ove tehnike izgleda tako da osoba leži na leđima s rukama uz tijelo ili sjedeći u udobnom položaju te prvo, stegne određene grupe mišića (ruke, noge,trbuh…) prije opuštanja. Stezanje služi da se prepozna razlika između napetosti i opuštenosti. Ostatak vježbe posvećuje se potpunom opuštanju mišića. Potrebno je mnogo vježbe, čak i do nekoliko mjeseci, ali kada se jednom dobro nauči postupak opuštanja će se moći postići i za nekoliko minuta.




UMJESTO ZAKLJUČKA: ŠTA NAM POKAZUJU ISTRAŽIVANJA?


Zanimljivo je istraživanje koje su sproveli Seabourne, Weinberg & Jackson (1984). Naime, praćen je efekat individualnog pristupa i vizuomotorno bihejvioralnih vežbi na sportski nastup i ovladanost tehnikom kod karatista. Pored toga, uključena je i procjena anksioznosti. Vizuomotorno bihejvioralne vežbe (VMBR) predstavljaju psihološke tehnike u kojima se sportisti obučavaju za trening relaksacije i vizualizaciju. Ovaj program je trajao šesnaest sedmica, a karatisti su bili raspoređeni u dvije grupe: 1) grupa koja je  tokom treninga učila VMBR, i 2) placebo grupa u kojoj su tokom treninga sportisti imali diskusione grupe i meditirali uz kineske poslovice umjesto VMBR. Ispitanici u eksperimentu su bili karatisti oba pola (18 muškog i 26 ženskog). U prvoj grupi, sportisti su 10 minuta vježbali trening relaksacije, a zatim su imali zadatak da 10 minuta vizualizuju karate borbu. Instruktor, nosilac crnog pojasa, ocjenjivao je karate tehnike i vještine, kombinovanje i sparing kod obe grupe u petoj, desetoj i petnaestoj sedmici. Grupa sportista koja je prošla obuku VMBR  pokazala je bolje rezultate u svim aspektima, kao i znatno niži nivo anksioznosti, iako je na početku ova grupa bila lošija u sparingovanju u odnosu na placebo grupu.

Rezultati istraživanja (Seabourne, 1998) čiji se podaci mogu tumačiti u kontekstu karatea pokazuju nekoliko važnih podataka koje ćemo prikazati kao i naš konačni zaključak, a to su:

1. relaksacija i imaginacija su efikasnije za sportiste borilačkih vještina kada se koriste zajedno, nego kada se koriste posebno;
2. sportisti borilačkih vještina koji vježbaju relaksaciju i imaginaciju 10 minuta dnevno imaju bolje postignuće u odnosu na ne koji ove tehnike koriste samo neposredno prije takmičenja;
3. individualizovane tehnike, čak i kada se podučavaju u grupama, imaju jače efekte nego standardne grupne tehnike;
4. individualizovane kognitivne tehnike poboljšavaju sportski nastup;
5. nema rezlike u efektima između samovođene i imaginacije koju vodi instruktor/trener.

Literatura:

  1. Cox, R. ( 2005 ). Psihologija sporta: koncepti i primjene. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  2. Marjanović, S. (2016). Tehnika imaginacije u psihološkoj pripremi sportista. Preuzeto 23.8.2019. sa https://www.vaspsiholog.com/2016/09/tehnika-imaginacije-u-psiholoskoj-pripremi-sportista/ .
  3. Seabourne, T., Weinberg, R., & Jackson, A. (1984). Effect of individualized practice and training of visuo-motor behavior rehearsal in enhancing karate performance. Journal of Sport Psychology, 7(2), 58-67.
  4. Seabourne, T. (1998). The Marital Arts Athlete. Boston, MA: YMAA Publication Center.
  5. Weinberg, R. S., i Gould, D. (1995). Foundations of sport and exercise psychology. Champaign, IL, England: Human Kinetics Publishers.
  6. Đurović, Đ. & Sokić, J. (2018). Značaj psihološke podrške u borilačkim sportovima. Fakultet za sport i turizam Novi Sad, 12, 47-51.

Autor: Gorana Vukmir