Zašto se ponašamo onako kako se ponašamo? Šta se to krije iza složenog ljudskog ponašanja i funkcionisanja? Psiholozi već stotinama godina pokušavaju da otkriju kakve se zakonitosti kriju iza ljudskog ponašanja. Neka od ovih istraživanja probudila su revolucionarne ideje u psihološkoj nauci. Za vas sam izdvojila deset, meni najzanimiljivijih, psiholoških eksperimenata u moru takvih.

10. Podijeljeni razred – plave oči, smeđe oči (Separated class – blue eyes, brown eyes experiment)

Jedan od meni omiljenijih psiholoških eksperimenata odvio se kada je 1968. godine ubijen Martin Luter King Junior, borac za ljudska prava, što je učiteljici Džejn Eliot (Jane Elliott) poslužilo kao inspiracija da nauči svoje učenike, trećeg razreda, o rasizmu i diskriminaciji te njihovim posljedicama. Ona je razred podijelila u dvije grupe učenika: jednu grupu činili su učenici sa plavim očima, a drugu grupu učenici sa smeđim očima.

Prvog dana, učiteljica je učenike sa plavim očima proglasila superiornijim, boljim i pružila im različite privilegije te su oni radili sve kako bi bili možniji nad učenicima iz druge grupe koje je proglasila manjinskom grupom. Obeshrabrila ih je da međusobno se druže. Ubrzo su se desile značajne promjene u njihovoj interakciji i ophođenju. Došlo je do porasata postignuća kod učenika sa plavim očima, ali i do nekoliko agresivnih ponašanja prema drugoj grupi, dok su učenici sa smeđim očima pokazivali smanjeno samopouzdanje i lošije postignuće.

Drugi dan, Eliot je zamenila uloge grupa tako da su sada učenici sa plavim očima činili “manjinsku” grupu. I ovog puta grupa sa povlasticama pokazivala je više samopouzdanja i uspješnosti u zadacima, dok je “manjinska” grupa pokazivala samnjeno samopouzdanje i postignuće.

Na kraju njenog eksperimenta i važne lekcije, djeca su bila srećna što izlaze iz svojih uloga. Naučili su da ljude ne treba procjenjivati na osnovu spoljašnjih kriterijuma kao što je, na primjer, boja kože.

9. Maršmelou eksperiment ili umijeće odlaganja zadovoljsta (Marshmallow test)


Da li ste strpljivi? Možete li odgoditi trenutno zadovoljstvo radi dugoročne dobrobiti? Ili ste od onih koji kažu: “Bože, daj mi strpljenja – ali odmah!”?

Odricanje trenutnih nagona i zadovoljstava radi postizanja cilja, koji bi trebao da bude potpunije zadovoljstvo od žrtvovanog, naziva se odlaganje zadovoljstva, a Volter Mišel (Walter Mischel) sa Stanford univerziteta se pitao može li odlaganje trenutnog zadovoljstva biti pokazatelj budućeg uspijeha te je odlučio da sprovede zanimljiv eksperiment kako bi to ispitao. Naime, u ovom eksperimentu učestvovalo je ukupno 600 djece uzrasta 4 do 6 godina. U prostoriji se nalazilo jedan sto i na njemu maršmelou (poznati slatkiš). Djeci je objašnjeno da ukoliko ne pojedu prvi maršmelou, za 15 minuta dobiće još jedan. Zatim su djeca ostavljana same u sobi i snimana koliko će izdržati da ne pojedu slatkiš. Kasnije, istraživači su taj nalaz upoređivali sa djecom u zrelom dobu.Rezultati pokazuju da je većina slatkiš pojela odmah, čim su ostali sami u prostoriji. Jedna trećina djece je odložila jedenje slatkiša kako bi uskoro dobila drugi. Deca koja su uspela da odlože zadovoljstvo kasnije su bivala uspešnija i imala su više bodova na prijemnom ispitu, što pokazuje da bismo mogli zaključiti da je ova osobina relativno trajna i povezana sa budućim uspijehom. Ovaj eksperiment se smatra zaista uspješnim bihejviorističkim eksperimentom te je ponovljen i više puta kroz godine.

8. Klavir stepenice ili Zabavna teorija (Piano stairs or The Fun Theory)


Može li malo zabave u svakodnevnici promijeniti neke naše rutine? Na inicijativu poznatog proizvođača automobila “Folksvagena” (“Volkswagen”), ovim eksperimentom trebalo je da se dokaže da ljudsko ponašanje može da se promijeni na bolje tako što će se neke svakodnevne aktivnosti učiniti zabavnijim. Tako su stepenice jedne podzemne željezničke stanice u Štokholmu postavili tako da izgledaju kao dirke klavira i proizvode određeni zvuk.

Cilj je bio ispitati da li bi ljudi radije koristili “klavirske” stepenice umesto pokretnih.  Procenat ljudi koji je koristio ove stepenice tog dana porastao je za 66% u odnosu na uobičajen broj.

Pretpostavka rezultata ovog eksperimenta ukazuje na to da je zabava vjerovatno značajan medijator u mijenjanju naših svakodnevnih navika.

7. Iskrivljena sjećanja (Distorted memories)


Godine 1974. su Loftus i Palmer dokazali da su naša sjećanja krhka i često mogu da nas prevare. Naime, oni su želeli da ispitaju da li vješto formulisana pitanja mogu uticati na sjećanja svjedoka o detaljima automobilske nesreće ili će efekat biti drugačiji. Učesnici eksperimenta koji su gledali slike automobilske nesreće kasnije su bili ispitani o tome što su videli u ulozi svedoka.

Rezultati pokazuju da upotrebom različitih riječi i njihovih formulacija pri postavljanju pitanja o nesreći može da se utiče na tačnost sjećanja svedoka na događaj, što nam sugeriše da sjećanja za koja vjerujemo da su vejrodostojna u manjoj ili većoj meri mogu biti iskrivljena

Originalno istraživanje možete pročitati na ovom linku

6. Halo efekat (The Halo Effect)


“Halo-efekat” je fenomen u socijalnoj psihologiji koji se bazira se na pretpostavci da naš ukupan utisak o nekoj osobi može biti zasnovan na samo jednom podatku koji imamo o njoj. Na primjer, ako nam je neko lijepa osoba, možemo pomisliti da su i sve njegove druge osobine pozitivne.

U jednom eksperimentu, momak-subjekt je napravio dva video snimka za dejting sajt. U prvom videu, čitao je tekst veselim tonom, a u drugom je promenio svoj ton tako da zvuči melanholično. Prvi video prikazan je jednoj grupi ženskih ispitanika, a drugi video drugoj grupi koja je video gledala u drugoj prostoriji.Devojke koje su gledale video sa “veselim” momkom smatrale su mladića na snimku atraktivnijim u odnosu na devojke koje su gledale “tužni video”, iako je tekst koji je mladić izgovarao bio potpuno identičan.

Na ovaj način potvrđen je uticaj halo-efekta na impresiju o nekome na osnovu ograničenog broja podataka koji imamo.

5.  Efekat broja posmatrača (Bystander effect)

U Nju Jorku (New York) je 13. marta 1964. stradala dvadesetosmogodišnja Kiti Đenoveze (Kitty Genovese) tako što ju je, u tri sata poslije ponoći, na stepeništu ulaza u zgradu u kojoj je stanovala, napao nepoznati muškarac. Ona nije odmah umrla već je svemu tome prethodilo fizičko maltretiranje, tokom kojeg je glasno dozivala pomoć. Prvi poziv policiji upućen je tek 35 minuta od početka napada, u trenutku kada je već bila mrtva. Za to vreme, prema podacima koje je policija prikupila u istrazi, čak 38 ljudi čulo je njeno dozivanje, pri čemu su neki od svedoka napad i videli te nijemo posmatrali s prozora svojih stanova.

U to vrijeme dvojica socijalnih psihologa  Bib Latane (Bibb Latané) i Džon Darli (John M. Darley) bili su inspirisani slučajem, ali su vjerovali da se ponašanje svjedoka može drugačije objasniti. Naime, psotavili su hipotezu poznatu kao efekat posmatrača ili difuzija odgovornosti, koja glasi: Što veći broj ljudi direktno prisusvuje situaciji u kojoj je trećem licu neophodno hitno pružiti pomoć, to je šansa da neko stvarno i pomogne – manja. Da bi ispitali hipotezu, sastavili su niz eksperimentalnih situacija u kojima dobijali su konzistentan rezultat.

Zaključak njihovih nalaza: Ljudi su spremniji da pomognu ukoliko su jedini od kojih pomoć može da stigne. Što je veći broj raspoloživih pomagača, to je vjerovatnoća da će iko od njih pomoći manja.



4.  Socijalna facilitacija i interferencija ili kada prisustvo drugih na nas djeluje podsticajno (Social facilitation and interference)


Najpoznatija istraživanja socijalne facilitacije sprovedena su od strane Roberta Zajonka (Robert Zajonc) kada je osmislio ekperimentalnu situaciju sa žoharima u lavirintu kako bi ispitali kako na ponašanje žohara utiče prisustvo drugih žohara u ulozi publike. Naime, U lavirintu na lijevoj strani (slika a) žohari su imali jednostavan zadatak da dođu do mračne kutije, dok su u lavirintu sa desne strane (slika b) žohari imali teži zadatak.

Rezultati su pokazali da su žohari u prvom slučaju svoj zadatak obavljali brže kada su ih posmatrali drugi žohari nego kada su bili sami, dok su žohari sa težim zadatkom, u drugom slučaju, trebali više vremena da obave zadatak kada su ih posmatrali drugi žohari, nego kada su bili sami. Takođe, u narednim istraživanjima vršene su varijacije sa uvježbanim odnosno neuvježbanim zadacima.

Istraživači su dali objašnjenje da prisustvo drugih ljudi olakšava dobro uvježbane zadatke, ali otežava slabije uvježbane zadatke jer prisustvo drugih pobušuje naše tijelo (puni ga energijom) i u takvim situacijama je lakše raditi nešto jednostavno, ali je teže raditi nešto složeno ili novo. Npr. izvođenje dobro uvježbane muzičke grupe trebalo bi biti bolje kada je dvorana puna, nego prazna. 



3.  Zatvorski eksperiment na Stenfordu (The Stanford prison experiment)


Čuveni eksperiment Filipa Zimbardo-a (Philip Zimbardo) na Stenford univerzitetu poznat pod nazivom The Stanford Prison Experiment danas se smatra jednim od najkontroverznijih eksperimenata ikada sprovedenih. Cilj mu je bio ispitivanje efekta koje bi zatvorsko okruženje moglo imati na ponašanje ljudi, odnosno uticaj usvojenih uloga na ponašanje.

Godine 1971. u podrumu ovog univerziteta napravljen je lažni zatvor, a 24 muška ispitanika nasumično odabrana da učestvuju (s tim da ovi ispitanici nemaju istoriju nasilnog ponašanja niti psihičkih poremećaja), tako što su im dodijeljene uloge zatvorenika i čuvara. Planirano je da eksperiment traje dvije sedmice.

Poslije vrlo kratkog vremena studenti su se previše saživjeli sa svojim ulogama te su postali agresivni, ne suzdržavajući se niti od upotrebe psihičkog maltretiranja. S obzirom da je nasilje prijetilo da eskalira, umesto planirane dvije sedmice, eksperiment je prekinut nakon samo šest dana. Na ovaj način dokazano je da određene situacije mogu da isprovociraju izvesna ponašanja, bez obzira na uobičajena ponašanja i vrijednosti ljudi.

2. Eksperiment sa Bobo lutkom (Bobo doll experiment)


U okviru svoje teorije socijalnog učenja, Albert Bandura je 1961. godine sproveo čuveni eksperiment sa Bobo lutkom kako bi dokazao da ljudsko ponašanje u većoj meri nastaje kao posledica imitacije

On je podijelio 36 djevojčica i 36 dječaka u tri grupe i pokazivao im različita ponašanja prema Bobo lutki: prva grupa je videla kako su odrasli agresivni prema Bobo lutki, u drugoj su bili neagresivni (u svakoj grupi deca su pojedinačno bila izlagana (ne)agresivnom ponašanju odraslog), a treća grupa bila je kontrolna i deci u ovoj grupi nije prikazan nikakav model.

Nalazi ove studije su pokazali da ona deca koja su bila izložena agresivnom modelu ponašanja su u mnogo većoj meri pokazivala identično ponašanje prema lutki, dok su druge dve grupe pokazale imitirano agresivno ponašanje u značajno manjoj meri.

1. Milgramov eksperiment (Milgram obedience study)

Godine 1961. godine na Univerzitetu Jejl Stenli Milgram (Stanley Milgram) sproveo je čuveni eksperiment koji je imao je za cilj da ispita spremnost za pokoravanje autoritetu čak i onda kada su instrukcije koje autoritet zadaje u neskladu sa opšteprihvaćenim vrednostima.

Učesnicima eksperimenta je rečeno da igraju uloge “učitelja” i da mogu da daju elektroškove svojim “učenicima” (koji su ustvari bili saradnici istraživača) kada daju netačan odgovor na pitanje. “Učenik” se nalazio u drugoj prostoriji, a elektrošokovi su bili lažni – umjesto njih, Milgram je puštao snimljen zvuk koji je “učiteljima” naglašavao da su kažnjavani “učenici” u velikim bolovima i da žele da prekinu eksperiment.

Uprkos protestima “učenika”, mnogi “učitelji” su nastavljali sa davanjem elektroškova onda kada im je figura od autoriteta (u ovom slučaju istraživač) govorila da to učine, povećavajući jačinu elektroškova nakon svakog pogrešnog odgovora do mjere koja je za lažne učenike mogla biti smrtonosna.

Slični eksperimenti sprovođeni su i nakon originalnog, te su i oni su davali skoro identične rezultate, što nas navodi na zaključak da su ljudi spremni da se odreknu svojih principa ako im osoba od autoriteta tako naredi.

Autor: Gorana Vukmir