Iako je pozicija važnosti mentalnog zdravlja na nešto višem nivou u odnosu na ranije godine smatram da se još uvijek na našim prostorima ne pridaje dovoljno pažnje i ozbiljnosti ovim temama. Problemi vezani za mentalno zdravlje uglavnom se guraju pod tepih opravdavajući da je “sve to normalno”, “nije toliko bitno”, “može da se živi sa tim”, “ da si slabić ako pokažeš da imaš problem”. U nastavku ovog teksta možete pročitati sa kakvim svakodnevnim problemima stigmatizacije se suočavaju osobe sa psihološkim teškoćama, kako to utiče na njih te šta smo mi kao ljudi dužni da uradimo kako bismo je suzbili.

Prije svega, treba biti jako oprezan u definisanju mentalnog zdravlja jer je pojam relativan. Ne postoji jedna opšta definicija kojom može da se obuhvate svi njegovi aspekti. Prema modifikovanoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, mentalnog, socijalnog i duhovnog blagostanja, a ne samo odsustvo duševne bolesti. Međutim, problem je što se u praksi ne definiše jasno što je to duševno, socijalno i duhovno blagostanje (Jakovljević, 2016). Živimo u vremenu u kojem se mijenjaju definicije “normalnosti”, “zdravlja”, “bolesti”, “abnormalnosti” shodno kulturama, vremenu i normama. Iako se, na primjer, pojmovi “normalno” i “zdravo” najčešće upotrebljavaju kao sinonimi, mi moramo biti svjesni da postoje važna razgraničenja jer normalno ne znači uvijek i zdravo. Naime, psihički normalno može se definisatii kao duševno zdravlje, ali se definise i kao ono što je normirano, a najčešće označava prosječno, proces i kao utopiju. S druge strane, ono što je normalno ili uobičajeno za jednu sredinu ne mora biti i zdravo (Jakovljević, 2016). Problem površnog definisanja često je početni problem pogrešnog zaključivanja i pristupa. Zbog površnog zaključivanja javljaju se često problemi sa kojima se suočavaju osobe sa problemima u mentalnom zdravlju, a najčešći problem je problem stigmatizacije. Stigmatizacija je proces kojim društvo pridaje pojedincu negativne vrijednosti, pri čemu grupa koja je socijalno moćnija omalovažava manje moćnu grupu te je povezana sa društvenom odgovornošću upravo zbog posljedica isključivanja i odbacivanja.  Na psihičke probleme se gleda kao na bolesti kojima nema lijeka te shodno tome osobe dobijaju etikete “luđaka” koje ih prate tokom života i onda kada bi se izliječili i riješili svoje probleme. Primjer tipične predrasude koja se veže za ove osobe je da se “ovih osoba treba kloniti jer se nikad ne zna šta misle i šta mogu učiniti”. Koliko su predrasude i stigmatizacija rašireni pokazuju i činjenice da su psihijatrijske ustanove najčešće smještene izolovano od ostalog kompleksa medicinskih ustanova, a u nekim mjestima čak i izvan grada. Takve ustanove uglavnom su, na našim prostorima, neuređene, neprilagođene i predstavljaju pravi izazov za rad stručnjaka kao i za boravak ljudi u njima.

STIGMA KAO JAČI PROTIVNIK OD SAMOG PSIHIČKOG PROBLEMA

Po pravilu, mi, naravno vjerujemo da osoba sa stigmom nije ljudsko biće. Uslijed ovakve pretpostavke mi provodimo razne diskriminacije putem kojih veoma efikasno, mada često nesvjesno, smanjujemo mogućnosti u životu te osobe. Mi stvaramo teoriju stigme, ideologiju kojom objašnjavamo inferiornost te osobe i stepen opasnosti koji ta osoba nosi…“ (Goffman, 2009). Goffman (2009) jasno govori o tome kako stigmatizacija i diskriminacija kao produkti našeg mišljenja i ponašanja utiču na život etiketirane osobe te kako mi zapravo sebi na taj način objašnjavamo njeno stanje. Psihički problemi često pobuđuju strah kod ljudi i izbjegavanje, a takođe su prisutni negativni stavovi prema njima. A o tome postoje brojna svjedočenja, npr.: „Bolesnici navode da ih okolina doživljava slabićima, ne vjeruje da je to bolest, smatra da se trebaju samo trgnuti i rješavati probleme u životu, da su lijeni i da je najlakše reći da su depresivni jer „tko danas nije u depresiji“ (Ivezić, 2006). Uzrok svemu tome pronalazim prije svega u neinformisanosti o samim problemima i teškoćama sa kojima se ove osobe suočavaju svakodnevno. Dakle, prvi problem leži u neznanju, a zatim u konformizmu sa većinom. Stigma je zapravo uzrokovana kombinacijom straha i neznanja, a podlogu nalazi u predrasudama (Flegar, 2018). Zbog toga osobe sa određenim psihičkim problemima bivaju isključene iz socijalnog života, imaju poteškoće u pronalasku partera i prijatelja, prilikom zaposlenja, u školovanju ili ostvarivanja bilo kojih sopstvenih potencijala, kao i javljanju psihologu ili psihijatru zbog problema. Najveći problem nastaje kada se osoba stapa sa svojom etiketom, prihvata je i živi život u skladu sa njom. Osoba sama sebe počinje doživljavati bolesnom, neizliječivom, manje vrijednom te se shodno tome i sama izoluje iz socijalne sredine u velikom broju slučajeva pa tada možemo govoriti o fenomenu naučene bespomoćnosti. Stigmatizacija narušava osnovna ljudska prava i smanjuje mogućnosti ljudi da ostvare svoje potencijale, pa tako ona često postaje veći protivnik od samog problema u psihičkom funkcionisanju. 

SKINIMO OKOVE STIGME

Naš osnovni zadatak jeste da ljudima ne otežavamo ionako teška stanja i da im ne stavljamo dodatne okove stigme na one koje već nose sa sobom suočavajući se sa nekim problemom. Stigmatizacija stoji čovjeku kao okov na okovu. Jedan je sam problem, a drugi problem koji stvara stigma. Nemojte ljudima dodavati okov na okov, teret na teret već im pomozite da ih skinu sa sebe ili da se lakše nose sa njima. U suzbijanju stigmatizacije je jako važna obrazovanost kompletnog društva, podizanje svijesti o posljedicama stigmatizacije i diskiminacije, a jedan od efikasnih načina borbe protiv stigmatizacije na nacionalnom nivou uključuje uvođenje pitanja od značaja za mentalno zdravlje u štampane i elektronske medije, promijene u zakonima (npr. antidiskriminacioni zakon kao onaj obavezan u Evropskoj uniji), dok se na međunarodnom nivou ističe se značaj pozivanja na primarni izvor ljudskih prava „Sve osobe imaju pravo na najbolju moguću brigu u oblasti mentalnog zdravlja, što predstavlja deo sistema zdravstvene i socijalne zaštite“ (United Nations, 1991 prema Milačić-Vidojević i Dragojević, 2011). Prihvatimo razlike i dajmo svima šansu. Svi smo jednaki, a nekima je potreban samo malo jači vjetar u leđa.

Autor: dipl.psiholog Gorana Vukmir

LITERATURA:

  1. Flegar, R. (2018). Stigmatizacija psihičkih bolesnika. Završni rad. Sveučilište u Zagrebu: Zagreb.
  2. Goffman, E. (2009). Stigma: Zabeleške o ophođenju sa narušenim identitetom. Mediterran: Novi Sad.
  3. Ivezić, S. (2006). Stigma psihičke bolesti. Medix.
  4. Jakovljević, M. (2016). Nema zdravlja bez duševnog zdravlja: Što je to duševno zadravlje? Postoji li posve normalno ludilo, suluda normalnosti, posve normalna glupost i glupa normalnost? Zdravstveni glasnik, 2, 65-71.
  5. Milačić-Vidojević, I., Dragojević, N. (2011). Stigma i diskriminacija prema osobama s mentalnom bolešću i članovima njihovih porodica. Specijalna edukacija i rehabilitacija, 10, 319-337.